 |
Početna stranica AKM |
|
|
 |
Muzeji pristupaju izradi svojih Internet stranica na mnogo načina i s različitim namjerama. Tako primjerice Pinacoteca di Brera na svojim stranicama ne nudi ništa osim adrese i radnog vremena (http://www.accademiadibrera.milano.it), dok National Gallery of Art - Washington, nudi sve podatke kojima raspolaže za svaku umjetninu (http://www.nga.gov). Ima slučajeva kada uopće nije moguće umjetnini fizički pristupiti i razgledati je, nego je to moguće samo na Internetu. Takav je slučaj s prethistorijskom oslikanom špiljom u Shauvet-Pont-d Arc. Zbog velike osjetljivosti slikarija publici je posjet uskraćen. Samo se na stranici Interneta one mogu razgledati (http.//culture.fr/culture/arcnat/chauvet/en/gvpda-d.htm). Što će korisnik vidjeti i koji podaci će mu biti dostupni na Internetu ovisi, dakle, isključivo o namjerama muzeja. Tu nema pravila. Suradnja arhiva, biblioteka i muzeja na stranicama Interneta javlja se vrlo rijetko i ništa ne upućuje na to da bi ona bila uobičajena, unatoč tome što baština izvorno nije bila raspodijeljena u ustanove nego je, dakako, bila jedinstvena u nekom povijesnom trenutku. Jedan od rijetkih pokušaja kakvog-takvog objedinjavanja povijesnih podataka i umjetnosti projekt je Art of the First World War (http://www.art-ww1.com). No, unatoč praksi, čini mi se da je upravo Internet mjesto gdje se objedinjena prezentacija i interpretacija (koja povezuje različite struke) može dogoditi ili se barem može pokušati. Takav je, nadam se, projekt: August Šenoa na Internetu. On bi trebao biti rezultat suradnje arhivske, knjižničarske i muzejske struke, a Šenoa bi trebao biti prikazan kao nedjeljiva osoba koja je intenzivno živjela u svoje doba. Prema tome, stranica ne bi o Šenoi govorila samo kao o književniku, nego o njemu i kao gradskom sucu, obiteljskom čovjeku, Zagrepčaninu itd. U projektu, ako zaživi (tj. bude li financiran), sudjelovat će arhivisti, muzealci i knjižničari. Želimir Laszlo
|
|
|
Definira se sustav normizacije i osnovni pojmovi. Ukratko se opisuje svjetski sustav normizacije, naročito ISO i CEN i prikazuje razvoj normizacijskih aktivnosti u Republici Hrvatskoj. Opisuju se zadaće i aktivnosti nacionalne normirne ustanove (Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo) i njezinih stručnih radnih tijela, tj. tehničkih odbora (TO) za pojedina područja u okviru svjetske prakse izradbe, izdavanja, prihvaćanja i primjene norma. Međunarodne norme pripremaju tehnički odbori u kojima su zastupljeni predstavnici zainteresiranih ustanova članica. TO 46 Tehnički odbor za bibliotekartsvo, dokumentaciju i informacije brine za standarde vezane za sljedeća područja: bibliotekarstvo, informatika, dokumentacija, izdavaštvo, leksikografija, arhivistika, mikrografija. Sukladno tome, redovito se prati rad srodnih tehničkih odbora međunarodnih i europskih organizacija za normizaciju. Prikazan je način izrade i/ili prihvaćanja međunarodnih norma koje su od interesa za stručnjake s područja arhivistike, bibliotekarstva i muzeologije. Jasenka Zajec (email: jzajec@nsk.hr)
|
|
|
Razlike su među postojećim javno dostupnim knjižničnim računalnim katalozima (OPAC-ima) velike. Budući da izbor odgovarajućeg programskog rješenja za OPAC uvelike uvjetuje kvalitetu usluga knjižnice, nametnula se potreba za odgovarajućim uputama koje bi ga olakšale. Takve upute bi, ujedno, predstavljale veliku pomoć i proizvođačima, kao i trgovcima programskim podrškama za knjižnice. S druge je strane skoro nemoguće ograničavati ili pak propisivati izbor tehnoloških platformi za izradu OPAC-a. Svakodnevni napredak računalne tehnologije i različite potrebe različitih knjižnica samo su dva najočitija razloga. Vjerojatno je to usmjerilo IFLA-u (Međunarodno udruženje knjižničarskih društava i ustanova) prema izradi dokumenta koji isključivo donosi upute za oblikovanje sučelja OPAC-a. Takav razvoj događaja ne iznenađuje ako povežemo rasprostranjenost OPAC-a, te razlike među pojedinim takvim katalozima s IFLA-inim djelovanjem na području izradbe i provedbe standarda i smjernica bibliotekarske struke. Sekcija za katalogizaciju u svom je Srednjoročnom programu za razdoblje od 1998. do 2001. godine kao jedan od ciljeva navela razvoj standarda za sučelja koji bi jamčili bolji pristup informacijama sadržanim u javno dostupnim knjižničnim računalnim katalozima. Svrha je projekta u stvaranju određenih preporuka koje bi utjecale na poboljšanje kvalitete svih tipova OPAC-a, uključujući i Web-OPAC-e. Radna grupa zadužena za sastavljanje Smjernica za prikaz sučelja javno dostupnih knjižničnih računalnih kataloga (Guidelines for OPAC displays) po prvi se put sastala na IFLA-inoj konferenciji u Kopenhagenu 1997. godine. Od tada je nacrt teksta Smjernica bio predmetom rasprave na mnogim stručnim skupovima u organizaciji IFLA-e, te na njenim web-stranicama ponuđen na kritičko ocjenjivanje široj bibliotekarskoj javnosti. Budući da se tekst dokumenta zbog mnogobrojnih pristiglih primjedbi još uvijek dorađuje, ovaj rad predstavlja pokušaj prikaza standarda u nastajanju. Zbog toga je naglasak na općim načelima koja bi trebala osiguravati uspješnost OPAC-a, a ne na specifičnijim preporukama koje, vrlo lako, mogu biti i ograničavajuće. Uz iznesene tvrdnje ponuđeni su i primjeri iz postojećih OPAC-a u svrhu oslikavanja i boljeg razumijevanja dotične problematike. Ana Barbarić
|
|
|
Koncept bibliografskih nivojev v online okolju : izziv za mednarodne standarde Knjižnično gradivo je v zadnjih
letih doživelo bistvene spremembe, ki nas silijo v razmislek o utemeljenosti
sedanjega koncepta standardov za bibliografsko obdelavo. V obdobju pretežno
tiskanega besedilnega gradiva so bile razmejitve med monografskmi in serijskimi
publikacijami ter članki (sestavnimi deli) dokaj jasne, morda z nekaj motečimi
elementi kot so npr. publikacije z zamenljivimi listi. Standardi za bibliografski
opis temeljijo na fizičnem nosilcu in različni ISBD-ji se zgledujejo po
prvem nastalem standardu ISBD(M), ki so mu pri različnih vrstah neknjižnega
gradiva poiskali kar najustreznejše elemente za svoje značilnosti. Temu
konceptu so sledili računalniški formati (MARC) kot nosilci bibliografskih
zapisov. Razvoj je tekel v smeri novih nosilcev, kar je pripeljalo do prekrivanja
oblike, vsebine in bibliografskega nivoja knjižničnega gradiva. Problematika
je dosegla svoj vrh pri gradivu, dostopnem online: gradivo v posamezni
knjižnici ni fizično dostopno, njegova vsebina se spreminja brez opozorila,
članek je preko elektronskega naslova neposredno dosegljiv in ga lahko
obravnavamo na monografskem nivoju. ISBD(CF) in kasneje ISBD(ER) sta se
v primeru online publikacij (morda neupravičeno) odpovedala fizičnemu opisu.
Vse to daje misliti, da so za izpolnitev funkcij knjižničnega kataloga
bolj kot opis fizične enote važnejši drugi podatki. Študija IFLE Funkcionalne
zahteve za bibliografske zapise (FZBZ) je s konceptom štirih primarnih
entitet izdelala nov model, ki postavlja temelje dosedanjih ISBD-jev
pod vprašaj: v obdobju založniške ekspanzije na različnih nosilcih pojavna
oblika stopa v ozadje, pomembnejša kategorija je izrazna oblika dela.
The Concept of Bibliographic Levels in an Online Environment : a Challenge for International Standards In last years, the characteristcs
of library materials underwent substancial changes which make us rethink
the existing concept of standards for bibliographic description. In the
period of predominating printed text, boundaries among monographs, serials,
and articles (component parts) were quite clear, with maybe some disturbing
elements, e.g. loose-leaf publications. Standards for bibliographic description
are based on the physical carrier, with different ISBDs modelled after
the ISBD(M), mapping respective elements for their characteristics against
it. This concept was followed by MARC machine-readable formats as carriers
for bibliographic records. The development went into the direction of new
carriers which resulted in overlapping of carriers, contents, and bibliographic
levels. The problem culminated in an online environment: the material is
not physically available at the library, its contents may change without
our awareness, an article is directly accesible via its electronic address
and can be therefore treated as monograph. In case of remote publications,
the physical description was abandoned (unduly maybe) by ISBD(CF) and later
ISBD(ER). These indications lead us to the assumption that other elements
rather than the description of a physical item may be relevant to fulfil
the library catalogue objectives. IFLA study Functional Requirements for
Bibliographic Records (FRBR) established a new model with the concept of
four primary entities, putting the ISBDs to a test. In a period of publishing
expansion on different carriers, the manifestation is placed in the rear,
bringing forward the expression of the work.
|
|
|
S onu stranu bavljenja etičkim kodeksima, nakana referata jest ukazati na epohalne okolnosti koje određuju današnjici doraslo promišljanje knjižničarstva s pogledišta etičnosti i upitati se o mogućoj usmjerenosti takvog promišljanja. U situaciji posvemašnje dezorijentiranosti u etičkoj teoriji i u najširoj praksi života, uža praksa uz ostalo i knjižničarstva digitalizaciju doživljava kao neupitan imperativ vremena kojemu se bespogovorno valja pokoriti. U masovnom i tehnificiranom društvu, u kojemu je ljudskost kao takva postala krajnje upitnom, zaokupljenost knjižnica skrbljenjem za puke podatke i informacije značila bi odricanje od biti knjižničarstva: od brige za više oblike duševnosti i duhovnosti, u literaturi nazvane znanjem, razumijevanjem i mudrošću, koji su po sebi neprilagodljivi digitaliziranoj kompjutorskoj komunikaciji, osobito ne Internetu. Ostaje otvoreno pitanje kako diskusije na knjižničarskim konferencijama te knjižničarsku praksu okrenuti k sadržajima koji nadilaze horizonte tzv. informacijskog društva, k sadržajima koji bi bili u stanju zaustaviti opći trend rušenja intelektualnih i estetskih kriterija, te čovjeka usmjeriti k onomu o čemu ipak postoji konsenzus da predstavlja općeljudsko dobro – jer upravo to i jest cilj svake, pa onda i knjižničarske etike. |
|
|
Povijest skupljanja fotografija paralelno se odvijala s razvojem samog fotografskog medija. Dagerotipija - prototip današnje fotografije, koja je dobila naziv po svom izumitelju Louisu Jacquesu Mandeu Daguerreu, predstavljena je svijetu 1839. godine, pa znanost i fotografska historiografija taj događaj označavaju službenim otkrićem fotografije. Godine 1855. darovana je Museeu Du Conservatoire Des Arts Et Metiers u Francuskoj jedna dagerotipija. To je najranija fotografska akvizicija zabilježena u nekom muzejskom inventaru. Tijekom druge polovice devetnaestog stoljeća arhivi i knjižnice također će u svoje fondove uvrstiti rane primjerke fotografije. Iz dagerotipije razvit će se fotografija u današnjem smislu. Vrijeme je to ključnog razvoja fotografske tehnologije, od prvih unikatnih ostvarenja ručne izvedbe do reproduktivnog medija s industrijskom potporom. Dvadeseto stoljeće svjedoči o ekspanzivnom rastu fotografskih tehnika i širokoj primjeni fotografskog medija u svim sferama života. Sustavna nabava i obrada fotografskih artefakata u muzejima započinje tridesetih godina, kada se osnivaju i prve fotografske zbirke pri muzejima, a uslijedit će i osnivanje samostalnih fotografskih muzeja. Šezdesetih godina dolazi do naglog porasta fotografskih zbirki temeljenih na klasičnoj fotografiji, dok će kraj stoljeća, obilježen informatičkom tehnologijom, unijeti mijene u fotografske oblike i zbirke, kao i načine njihove obrade i korištenja. U arhivima, bibliotekama i muzejima susrećemo se s terminom fototeka u smislu fonda, odnosno službe koja prikuplja fotodokumente (fotografije), te ih pohranjuje i daje na korištenje. Ovo će se izlaganje temeljiti na analizi profila fotografskih zbirki unutar pojedine djelatnosti odnosno pripadajućih ustanova. Komparacijom procesa obrade fotografskih fondova, ukazat će se na sličnosti odnosno razlike te mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture. |
|
|
Autor u ovom radu polazi od uvjerenja da je ideja o uspostavi suradnje arhivista, knjižničara i muzealaca, zamišljena kao susret praktičara i teoretičara na seminarima Arhivi, knjižnice i muzeji originalna, potrebna i korisna. Zbog stalnih i brzih promjena na području računalno podržane razmjene informacija i na području telekomunikacija na svjetskoj razini, zbog nepostojanja nacionalne informacijske strategije u Hrvatskoj, te mnogih koncepcijski neriješenih pitanja u arhivistici, knjižničarstvu i muzeologiji autor će na osnovi radova stranih i domaćih autora pokušati utvrditi prevladavajuće koncepcijske tendencije koje u kontekstu Interneta i globalne informacijske infrastrukture govore o potrebama i mogućnostima suradnje arhiva, knjižnica i muzeja. Na osnovi teorijskih radova i postojeće zakonske regulative za arhive, knjižnice i muzeje u Hrvatskoj, autor će pokušati utvrditi pretpostavke suradnje na planu izgradnje digitalnih arhiva i knjižnica, te virtualnih muzeja. Autor polazi od pretpostavke da bi opisana analiza i njeni rezultati mogli potaknuti izradu načela suradnje arhivista, knjižničara i muzealaca u koncipiranju tog segmenta nacionalne informacijske strategije. |
|
|
|
|
Za sada pogledajte navedene teme u Programu.
|
|
|
|
Za sada pogledajte navedene teme u Programu.
|
|
|
|